Image Hosted by ImageShack.us

22.06.2012.

...nestaješ i priča odavno nije fer... Fali mi osmeh, fali mi lice... fale sitnice...

Ljuta sam. Još uvijek. I još uvijek ne mogu da razumijem zašto je moralo baš onako. Ubijaju me ovi zidovi. Ovdje ne mogu da živim. U ovoj sobi u kojoj sve sjeća na tebe... Bacila sam tvoje bočice za lijekove. One male, bijele s poklopcima, na kojima je pisalo "JUTRO", "DAN" i "NAVEČE"... Htjela sam da vrištim kada su u "DAN" i "NAVEČE" zalupkale silne tabletice... Ostale nepopijene. Zgužvala sam bocu s destilovanom vodom i bacila sam i nju. Čemu da stoji u ćošku tvoje kuhinje, koja još uvijek miriše na vaniliju? Da sjeća kako posljednjih mjesec dana svog života, nisi mogla disati bez one proklete cjevčice u nosu. Kako si mi rekla da isključim kisik, jer "ti boca treba biti do ponedjeljka"...

Danima čistim ovdje. Pronalazim masu tvojih stvari koje su me strahovito nervirale... i njih nemam snage da bacim. Neko sam veče satima sjedila na podu i grlila onu tvoju omiljenu, ružnu ljubičastu suknju... Ne mogu da plačem... A sve bih na svijetu dala da mogu onako odvratno nateći od suza i da me glava od plakanja tako jako zaboli, da nisam u stanju ni na šta da mislim...  A mislim. Mislim, jebo me moj mozak nenormalni! Šta bi govorila da si sad ovdje? Kako bi sjedila i namještala otečene noge na stolicu? Toliko mislim, da ponekad uspijem jasno da čujem tvoj glas... I ne uplašim se tebe, nemam se razloga tebe bojati... Uplašim se same sebe i svih silnih pitanja, na koje ne uspijem pronaći odgovor.

Uplašim se koliko poželim da te zagrlim, da mi u momentima ludila padne na pamet da je i to moguće... da otrčim u onu borovu šumicu, prstima zgrebem zemlju koja te pokrila i da te, kada te ispod nje nađem, zagrlim jako... jako... kao nekada... kao onih dana kada sam znala da je kraj stigao i da te nikada više neću zagrliti, čim on otpakuje svoje kofere i smjesti se tu... ovdje. Svuda...

Narednog petka trebao mi je biti rođendan. Dan koji si najbolje ti znala uljepšati... Eeeee... Slijedećeg petka navršit će se pola godine kako te više nemam... I kako pokušavam razumjeti zašto si ONAKO prestala da budeš???

Kažu da vremenom ružne slike izblijede i da u sjećanjima ostaju samo one lijepe i drage... A niko ne zna reći koliko je to vremena potrebno da mi pred očima, noću kad legnem, nije ona slika, zadnjeg dana tvoje bolnice... i tvog života... kada si zadnjim atomima snage pokušavala nešto reći... a iz usta ti je pljuskala voda... voda iz pluća... gušila... znam... Ali, jel' te morala ONAKO ugušiti??? Koliko jebenog vremena????

Zalijevam ti cvijeće, da znaš... Da samo vidiš kako je živnulo! Da, ono cvijeće koje me nerviralo i zbog kojeg sam ti uvijek zvocala... i htjela ti ga baciti. Gunđala što će ti i da ga imaš previše. I o papagaju se tvom brinem. Samo, on je nakon tvog odlaska postao neka mala, šarena sjenica u kavezu. Ne cvrkuće (a kako je samo znao biti naporan, ono prije, kad ti dođem)... skoro da i ne jede... na igra se na ogledalu... samo eto 'nako ćuri... i ćuri... ništa. Već pola godine tako...

Pobacat ću sve stvari koje sjećaju na to da si bila bolesna. Čak i onu lijepu tacnu koja sam ti kupila... ona tvoja najdraža, na kojoj su pojedeni posljednji napravljeni palačinci. Znaš li da nikada više nisam napravila palačinke? Zadnji put tebi, ono kad sam pošla na koncert, a ti zoveš i govoriš da ti se jedu... pa sam se istersala da si baš sad našla i da nemam vremena... A kad sam spustila slušalicu, kroz glavu mi je prošlo da sam sebični kreten i da sutra možeš umrijeti... Pa sam pomakla sve dogovore i okretala ih...mazala... ne znam, možda mi se čini, ali nikad mi nisu ispali bolji. Jedino znam da sebi nikad ne bih oprostila da ti nisam napravila tad... Jer ti su glupi palačinci bili posljednje što si tražila od mene da ti napravim. Nisi umrla sutra... ali jesi dva mjeseca nakon toga... i u tih dva mjeseca nisi skoro ništa jela... k'o tvoj papagaj sad.

Moram da vjerujem da si na nekom boljem mjestu sad... I svime na svijetu se nadam da tamo možeš disati... da na tom mjestu nikakve boleščine i ne postoje, a kamoli vode u plućima...

Nadam se da ne možeš znati koliko mi fališ... VOLIM TE...


18.06.2012.

dokle smo stigli i kraj kojih smo se krokodila budili...

Ona je lijepa. Ima dugu kosu i fotografiše se sa napućenim usnicama... Ona se trudi da bude seksi. Ona u rubrici „O meni“ kaže: „lijepa, vesela, tvrdoglava...”

Ona je tako obična i s njom tako nemaš sve obične sitnice. Ona je glupa… Ona ti slijepo vjeruje. Tako pogrešno.

A ja sam “luđak”. I “umjetnička duša”. I “zapitkivalo”. I sve ono neobično što ona ne zna i nikada neće znati da bude. Sve ono što trebaš. I sve čega ćeš ostati željan… dok te bude, mili moj… Jer, i ti si glup, skupa s njom…


Stariji postovi


































POSLIJE LJUBAVI (R.Š.)
Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede
Poslije ljubavi,
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima.
Poslije ljubavi,
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše,
i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi,
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima.
Poslije ljubavi,
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6.
Poslije ljubavi,
ostaje rečenica – "dobro izgledaš ništa se nisi promijenila, javi se ponekad imaš još moj broj"...
Poslije ljubavi,
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali.
Poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode, ostaju tajni znaci, ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje,
i strah da će neko iznenada doći.
Spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.
Poslije ljubavi,
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"
Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.
Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama, prepune pepeljare, prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,zagubljene ukosnice, taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.
Poslije ljubavi,ostaje povrijeđena sujeta.
Poslije ljubavi,
ostaju drugi ljudi i druge žene.
Poslije ljubavi...
ne ostaje ništa...












Šareni staklići kaleidoskopa :
12148